Ispričaću vam priču o zlatnom Budi, koja je meni promenila pogled na život i na moj odnos prema njemu:
’’Još davne 1957. godine, jedna grupa kaluđera iz nekog manastira morala je da prenese glinenog Budu iz svog hrama na novu lokaciju, jer je čitav manastir trebalo da se preseli na drugo mjesto zbog izgradnje autoputa kroz Bangkok. Kada je dizalica krenula da podiže tog džinovskog idola, on je, zbog velike težine, počeo da puca. Što je još gore, u tom trenutku počela je i kiša. Glavni kaluđer, koji se brinuo da se sveti Buda ne ošteti, odlučio je da se statua ponovo spušti na zemlju i prekrije velikom ceradom kako bi se zaštitila od kiše. Nešto kasnije u toku noći, glavni kaluđer otišao je da obiđe Budu. Upalio je baterijsku lampu i uperio je ispod cerade da vidi da li je Buda suv. Kada je snop svjetlosti uperio u pukotinu, uočio je slab odsjaj i pomislio da je to nešto neobično. Kada je bolje pogledao taj odsjaj svjetlosti, zapitao se da se možda nešto ne nalazi ispod sloja gline. Otišao je do manastira da donese čekić i dlijeto i počeo da razbija glinu. Kada je zgulio sloj gline, ukazala se još svjetlija i veća površina . Mnogo časova rada utrošio je dok se nije našao lice u lice sa izuzetnim Budom od “suvoga zlata”.
Istoričari smatraju da je nekoliko stotina godina prije nego što je glavni kaluđer pronašao zlatnog Budu burmanska armija planirala da okupira Tajland ( koji se tada zvao Sijam). Sijamski kaluđeri, shvatajući da će njihova zemlja ubrzo biti napadnuta, prekrili su tog dragocjenog zlatnog Budu slojem gline, kako bi spriječili Burmance da uzmu njihovo blago. Nažalost, izgleda da su Burmanci zaklali sve sijamske kaluđere, tako da je dobro čuvana tajna o zlatnom Budi otkrivena tek tog sudbonosnog dana 1957. godine.
U avionu, u povratku kući, pomislio sam : “Svi smo mi kao glineni Buda prekriveni omotačem hrabrosti koji je nastao iz straha, a ipak se ispod njega u svakome od nas krije ‘zlatni Buda’ , ‘zlatni Isus’ ili ‘zlatna suština’, odnosno naše pravo biće. Negdje između druge i devete godine počinjemo da prekrivamo svoju ‘zlatnu suštinu’ , odnosno naše prirodno biće. To što je kaluđer uradio čekićem i dlijetom, moramo i mi da uradimo. Sada je naš zadatak da ponovo otrkrijemo svoju pravu suštinu.’’
I zato, manje se trudi da menjaš sebe, a više da otkriješ ono ko zapravo jesi.
Kada skineš sa sebe sve slojeve gline, sve maske i štitove, koji su sigurno u neko periodu života imali svoju ulogu, tada ćeš spoznati ko zapravo jesi.
I ne mora da se desi odmah. I ne mora da bude odjednom.
Važno je da shvatiš da možeš, i važno je da uzmeš dleto i čekić u svoje ruke.
To ne može niko drugi osim tebe, jer svoj sjaj ćeš ti sam prepoznati najbolje.