Svaki Gubitak je bolan, I poražavajuć I razarajuć.
Gubitak drage osobe, posla, gubitak nečije pažnje ili ljubavi, gubitak neke prilike. ..
Gubitak nas izbacuje Iz koloseka i dovodi u pitanje pravednost sveta i života.
Gubitak mnogima poljulja ili anulira veru u život i Boga.
A ipak – gubici su neminovni i u svačijem životu, sastavni i neizostavno deo.
Ono što je važno je da najpre priznate sebi svoj gubitak. Da se pomirite sa njim.
To je proces, koji nije ni lak, ni brz, I zahteva vreme koje je vrlo individualno, zavisno od vrste gubitka i od toga kako taj gubitak doživljavate.
Svako razmišljanje o tome da je nešto moglo biti drugačije, svako prekrajanje prošlosti koja vam je donela bol, tu bol još više produbljuje.
“Samo da sam ja tad uradila ovo…”
” Samo da on tad nije izašao napolje…”
“Samo da tada toga nije bilo tu…”
Ah! Nemogući scenariji!!
Bože, koliko puta sam se samo pitala nakon tatine smrti: ”Da li sam mogla da učinim još nešto? Samo da sam pozvala ovog ili uradila ono, ili rekla nešto, ili primetila nešto ranije”.
Koliko mi je to bola i patnje nanelo, Bog zna.
A uradila sam najbolje što sam umela, mogla i znala tada.
Ne možemo vratiti prošlost.
Što pre to shvatite, pre ćete moći da idete dalje, i ako vam je potrebno duže vreme za to, morate ga proživeti.
Niko ne može odbolovati umesto vas.
Tablete za smirenje ili spavanje će samo odložiti suočavanje sa gubitkom.
Gubitak nas menja kao osobe, menja naš identitet, naše vrednosti i uverenja, često i naš stav prema životu.
Menja našu fiziologiju, naš izgled, težinu, sposobnost varenja i disanja, možda i kretanja.
U periodu akutne tuge potražite stručnu pomoć, ili pomoć bliske osobe, znacice Vam.
Ako ipak osećate da Vam jedno vreme prija više da budete sami, i to je uredu.
Kad uspete da izađete iz perioda akutne tuge, važno je da ne očekujete da ćete biti ista osoba kao pre.
Nećete.
Možda se nećete ponašati prema drugima kao pre gubitka, niti oni prema vama.
Često tada nastupi strah od vraćanja u “redovne” tokove života, sumnja da li to možemo ili zaslužujemo.
Ako je u pitanju gubitak drage osobe, javlja se i osećaj krivice što smo mi živi, što se možda ponovo nečemu radujemo, ili čak samo dišemo, dok ta osoba više to ne može.
Sve je to deo procesa tugovanja i prirodno je.
Potrebno je pronaći neke nove navike i rutine, promeniti možda i mesto boravišta ili raspored koji nas podseća na gubitak. Da bi smo mogli da idemo dalje.
Potrebno je da prestanete da krivite sebe, koji god gubitak da je u pitanju.
Dogodilo se nešto što je bilo neminovno.
Zašto, to ne znate ni vi, niti možda iko ima odgovor na to pitanje.
I može vam ceo ostatak života proći u traženju tog odgovora. Sve I da odgovornost za gubitak jeste Vaša, iskreno se pokajte.
Nekome pomaže da se posveti veri. Nekome da pomaže drugima. Nekome da sebe promeni iz korena. Svako ima svoj način.
I znajte da se neke tuge, zbog velikih gubitaka, nikada ne smanje. Ali vi izrastete iznad i oko njih. Doživite ih vremenom drugačije. Naučite sa tom tugom da živite, na neki svoj način, kao sa novim članom porodice. Nije lako. Nekada je užasno teško. To je život.
Ako Vam je teško da sami pronađete svoj način, javite mi se za podršku.